28. јун 2017.

Ne postojim

Želim da dokažeš sebi nešto.
Pod jedan, možeš sama. Koliko god to jezivo i bolno zvučalo, zaista možeš.
Zašto tako mislim? U suštini, htela ne htela moraćeš sebi jednom da priznaš da si zapravo uvek i bila sama. Nisi ti nikada ni imala nekoga pored sebe, samo si se tešila velikim društvima i raznim dešavanjima da su svi ti ljudi tebi u životu.
Međutim, evo vidiš, jedan po jedan, odlaze. Nema nikog, pa ni najmilijih, pa ni najbližih. Svi do jednog našli su zamenu za tebe, našli su nekog drugog da ih sluša i teši, našli su nekog drugog da ih bodri i pomaže i najzad našli su nekog drugog da ih voli.
Ako si preživela to, a jesi, sve ostalo je manje - više lako. Znaš na čemu si sa ljudima i to je podjednako važno.
Kako ne shvataš, ovo je proces.. Život nije i nikada neće biti onako kako si ga ti zamislila.
Uvek si stavljala druge ispred sebe, uvek si smatrala da ti grešiš, uvek si krila svoju bol radi tuđe sreće.
Raduj se sada, gotovo je. Više nema ko da ode i više nema ko da te napusti. Prazno je, kao i to u tvojim grudima što nazivaš dušom. Prazno je. Ne postoji.



Нема коментара:

Постави коментар